Udala sam se prije 2 mjeseca u ulici gdje sad živim jedan stariji čovjek koji živi sam. Moj muž kaže da ga je žena ostavila i odvela sa sobom i djecu nekada prije 15 godina i od tada on živi sam u svom svijetu.
Zovu ga ČUDAK, ni sa kim ne priča i svi iz ulice ga izbjegavaju, kao da je gubav :(. Živi u nekoj trošnoj kući, bez struje, grijanja.. bez ičega, stvarno ne znam ni kako preživljava. Inače sam po prirodi emotivna. i već sam mužu par put govorila da odemo do njega da mu pokušamo pomoći, ali moj muž je uporno odbijao i govorio da je bolje ne petljati sa njim.
Danas sam slavila rođendan i odlučila, natjerala muža da odemo do tog čovjeka, da mu odnesem parče torte i još neke hrane, jednostavno imala sam potrebu da tom čovjeku pomognem, da barem pokušam. Kada smo ušli u tu trošnu kuću, dočekao nas je veliki nered, prljave stvari, prašina… više je ličilo na štalu nego na kuću, a onda smo u sobi ugledali njega kako sjedi na podu sa suzama u očima, a oko njega bezbroj starih slika , slika njegove porodice, njegove žene, kćerke i sina.
Kada nas je vidio baš se iznenadio, zanijemio je, a onda nas je prosto šokirao. Poželio nam dobrodošlicu, izvinuo se zbog nereda, te nas ponudio vodom, jer ništa drugo nema…
Dok smo sjedili sa njm potpuno nam je otvorio dušu, nemate pojma kako je dobar čovjek, uopšte nije ČUDAK kakvim ga smatraju godinama. Jednostavno splet nesretnih okolnosti i predrasuda je učinio takvim kakvim ga smatraju, ČUDAKOM.
Pozvali smo ga sutra na ručak i pristao je. Poslije toga sam razgovarala sa mužem, predložila sam mu da probamo da se organizujemo da nam malo uredimo kuću, da ga pokušamo vratiti u normalan život, život kakav zaslužuje, tek mu je 47 godina.
IZVOR (RBSM-RADIO)
About The Author
