Zovem se Ivona, imam 33 godine i dolazim iz Bara. Po zanimanju sam medicinska sestra. Radim u bolnici, smjene su naporne, duge, ali posao volim jer osjećam da pomažem ljudima. Ipak, kad skinem uniformu i zatvorim vrata svog malog stana, sve se utiša. Ponekad previše.
Imam osjećaj da sam uvijek bila tu za druge — za pacijente, porodicu, prijatelje… A sad prvi put stvarno želim da budem tu za sebe. I možda, ako si onaj pravi, i za tebe. Nije lako biti žena koja daje puno. Jer često ostaneš prazna, a drugi misle da ti „ne treba ništa“. A treba, i te kako.
Tražim muškarca koji zna da bude oslonac. Ne zato što sam slaba, nego zato što sam se predugo sama nosila sa svime. Voljela bih da imaš između 33 i 45 godina, da si stabilan, emotivno otvoren, i da znaš da su žene više od slike na ekranu.
Volim tišinu u dvoje više nego buku u gomili. Vikendom ne jurim izlaske — radije ću provesti veče uz dobar film, vino i razgovor. Volim putovanja, ali ne ona skupa i luksuzna. Dovoljna mi je šuma, planina, more — priroda mi puni baterije. Ne moram da nosim haljinu da bih bila žena. A ipak, kad obučem haljinu, volim da me pogledaš kao da me vidiš prvi put.
Fizički sam visoka 172 cm, crna kosa, svijetle oči. Ljudi mi često kažu da djelujem ozbiljno i zatvoreno na prvi pogled — ali kad se opustim, umijem da se smijem kao dijete. Nema kod mene glume. Ono što vidiš, to sam. Ponekad previše iskrena, ponekad previše emotivna. Ali sve moje.
Bila sam u jednoj velikoj vezi koja je trajala gotovo osam godina. Planirali smo brak, djecu, sve… ali desilo se ono što nikad ne planiraš — ljudi se promijene, udalje, zaborave da paze jedno na drugo. Naučila sam da ne grčim prste kad neko želi da ode. Ali sad znam koliko vrijedi ostajanje.
Ne želim da mi pišeš ako tražiš avanturu, razonodu, ili imaš još tri žene s kojima se „dopisuješ pa da vidiš koja će upaliti“. Ja nisam pokušaj. Ja sam žena koja zna šta želi. Tražim nekog ko želi mir, ali ne dosadu. Strast, ali ne površnost. Nekog s kim mogu da pravim planove, ali i da mijenjam smjer kad život to traži.
Volim da kuvam, iako ne stignem uvijek. Volim muziku iz 90-ih, lagane balade, poneki stari rock. Često pišem dnevnik — to me smiruje. U njemu sam rekla sebi hiljadu puta: „Bićeš voljena, samo se ne predaj.“ I evo me, još vjerujem.
Volim kada muškarac zna šta znači pažnja. Ne očekujem skupe poklone, samo poruku „Stigla si?“, ruku na leđima dok prelazimo ulicu, pogled koji kaže: „S tobom sam.“ Volim zagrljaje koji traju duže od tri sekunde i poljupce u čelo — oni su iskreniji od svega.
Ne smeta mi ako si imao težak život. Samo ako si naučio da se boriš, a ne da bježiš. Ako si razveden — u redu. Ako imaš djecu — još bolje, ako si dobar otac. Meni su vrijednosti važne. Ako poštuješ sebe i druge, već si mi interesantan.
Želim dom, ne stan. Želim čovjeka koji će znati šta znači kad kažem „ne mogu više danas“, a on kaže „odmori, ja ću“. Ne moraš sve da znaš — ali moraš da želiš da naučiš da budemo tim. Jer u mom svijetu, ljubav nije leptirić u stomaku, nego mir kad si pored nekoga. I snaga kad si slab.
Ako si pročitao do ovde, možda nisi kao većina. Ako osjećaš da ti srce još traži, iako si se umorio — piši mi. Ne moraš odmah da mi obećaš zauvijek. Dovoljno je da kažeš: „Hajde da se upoznamo iskreno.“
Možda ne kliknemo odmah. Možda bude nespretno. Ali možda se nasmijemo. Možda počne jedno novo poglavlje. A možda, samo možda — pronađeš u meni ono što nisi našao nigdje drugo.
About The Author
