Ljubavna priča književnika Milorada Pavića i Jasmine Mihajlović jedna je od onih koje su se razvijale sporo, kroz godine poznanstva, zajedničkog interesovanja za književnost i snažnu emotivnu povezanost. Njihov odnos prolazio je kroz brojne izazove, velike odluke i porodične tragedije, ali je na kraju postao jedan od najvažnijih dijelova njihovih života.
Sve je počelo 27. maja 1986. godine, kada je Jasmina, tada studentkinja, došla kod Milorada Pavića na Filozofski fakultet. Za svoj diplomski rad proučavala je njegova djela i bila joj je potrebna dodatna bibliografska građa. Pošto nije mogla lako da pronađe sve što joj je bilo potrebno, odlučila je da kontaktira samog pisca.
Prema njenom kasnijem svjedočenju, dugo je skupljala hrabrost da mu telefonira. Kada je konačno pozvala, očekivala je kratak razgovor o literaturi. Međutim, susret u njegovom kabinetu bio je početak poznanstva koje će vremenom prerasti u nešto mnogo dublje.
Njihov odnos godinama nije prelazio granice književnosti i prijateljstva. Jasmina je nastavila svojim životnim putem, radila na različitim mjestima i osnovala porodicu, ali je ostala fascinirana Pavićevim stvaralaštvom. Kontakt između njih se nastavio, a njihova bliskost postajala je sve izraženija.
Velika prekretnica dogodila se 1991. godine. Jasmina je tada učestvovala u aktivnostima koje su bile povezane sa podrškom Pavićevoj kandidaturi za Nobelovu nagradu. Zajedno su odlazili na književne događaje, a jedan susret u Nišu doveo je do toga da oboje shvate koliko su se njihove emocije promijenile.
Situacija je bila veoma složena jer su u tom trenutku oboje bili u brakovima. Jasmina je imala malo dijete, zbog čega nije lako donosila odluku o promjeni svog života. Ipak, njihova osjećanja više nisu mogla da se ignorišu.
Pavić ju je zaprosio, ali Jasmina je u početku odbijala da prihvati takvu odluku. Međutim, tokom narednih mjeseci postalo je jasno da će morati da napravi veliki životni zaokret.
Njena odluka da napusti dotadašnji život nije bila jednostavna. Pavićev razvod trajao je godinama, dok je Jasminin brak okončan mnogo brže. Prema njenom svjedočenju, Pavić je nastojao da prema svojoj bivšoj supruzi i porodici postupi odgovorno i da im obezbijedi sigurnost.
Kada je konačno izašao iz braka, nije sa sobom ponio mnogo stvari. Jasmina i on započeli su zajednički život gotovo od početka. Iznajmili su stan i postepeno ga opremali najosnovnijim stvarima.
Za njih je to bio veliki test. Jedno je bilo imati snažnu emotivnu i intelektualnu povezanost, a sasvim drugo svakodnevno živjeti zajedno. Jasmina je kasnije govorila da nije bila sigurna kako će njihov zajednički život izgledati, posebno zbog Pavićeve ogromne posvećenosti književnosti.
Na kraju su uspjeli da pronađu svoj način funkcionisanja. Vjenčali su se 1996. godine, nakon završetka dugog brakorazvodnog procesa. Njihov brak bio je zasnovan na snažnoj povezanosti, zajedničkim interesovanjima i velikom međusobnom poštovanju.
Mnogo su putovali i provodili vrijeme zajedno. Pavić je podržavao Jasminu u njenom književnom radu, iako je ona ponekad osjećala da je teško stvarati pored tako poznatog i uspješnog pisca. Njihov odnos bio je istovremeno partnerski i intelektualan.
Jasmina je govorila i o njegovoj velikoj disciplini u pisanju. Pavić je imao strogu radnu rutinu i mnogo vremena posvećivao svojim knjigama. Ipak, nastojao je da pronađe vrijeme za putovanja, muzeje, galerije i zajedničke trenutke.
Jedna od zanimljivosti njihovog odnosa bila je i njegova velika zainteresovanost za umjetnost i estetiku. Volio je da bira odjeću za Jasminu i uživao je u posjetama muzejima i galerijama. Književnost i umjetnost bili su važan dio njihovog zajedničkog života.
Njihova ljubav, međutim, nije bila pošteđena teških iskušenja. Doživjeli su i porodične tragedije koje su ostavile duboke posljedice na oboje. Posebno težak trenutak bila je smrt Pavićeve kćerke Jelene.
Jasmina je govorila da je Jelenu poznavala i da su imale blizak odnos. Prema njenim riječima, Jelena se godinama borila sa ozbiljnim životnim problemima, a njena smrt duboko je pogodila cijelu porodicu.
Za Pavića je taj događaj bio posebno težak. Jasmina je kasnije opisivala koliko je bilo bolno gledati čovjeka kojeg voli kako se suočava sa takvom tragedijom.
Nakon Pavićeve smrti, Jasmina je morala da pronađe način da nastavi život bez čovjeka koji joj je decenijama bio najbliža osoba. Govorila je o osjećaju praznine, ali i o potrebi da sačuva ono što je bilo lijepo u njihovom zajedničkom životu.
Vremenom je shvatila da uspomene mogu ostati trajne, ali da čovjek ipak mora nastaviti da živi svoj život. Ljubav prema Paviću ostala je dio njenog identiteta, ali je morala ponovo da pronađe vlastitu samostalnost.
Njihova priča tako nije bila samo priča o velikoj ljubavi. Bila je to priča o dvije osobe koje su se upoznale kroz književnost, godinama gradile bliskost, donijele teške životne odluke i zajedno prošle kroz trenutke velike sreće, ali i duboke tuge.
Upravo zbog toga priča Milorada Pavića i Jasmine Mihajlović i danas privlači pažnju. Pokazuje kako jedno poznanstvo koje počne sasvim jednostavno može vremenom promijeniti čitav život dvoje ljudi.
About the Author
