Moje ime je Marica, imam 44 godine i živim u Budvi. Radim u turizmu već skoro 20 godina, samostalna sam, razvedena, bez djece. Iako sam prošla mnogo toga, nisam izgubila vjeru u ljubav. Samo sam naučila da prava ljubav nije drama, nego sigurnost. Da ne mora sve da boli da bi bilo stvarno. I da žena može biti kompletna i sama – ali da dvoje može da bude mnogo više, ako su iskreni.
Nisam ovde da gubim ni svoje ni tvoje vrijeme. Tražim čovjeka koji zna ko je i šta hoće. Volim iskrenost, otvoren razgovor i pažnju koja ne mora biti skupa – samo da je stvarna. Možda sam pomalo staromodna, ali vjerujem da žena treba da bude voljena, ne podnošena. Da se osjeća poštovano, a ne prećutano.
Volim duge šetnje pored mora, naročito zimi, kad nema gužve i kad se čuje samo talas. Tada imam osjećaj da mi se srce čisti. Volim rano jutro i mir dok grad još spava. A najviše volim kad pored sebe imam nekog kome ništa ne moram da objašnjavam – jer osjeća isto.
Ne tražim milionera, ni nekog savršenog. Tražim normalnog muškarca, 40–55 godina, koji zna da voli i da se nosi sa sopstvenim životom. Ne bježim od tuđe prošlosti – svi je imamo. Ali me zanima kako živiš danas. Jesi li sposoban da budeš nekome oslonac? Jesi li spreman da staneš uz jednu ženu i da je gledaš kao partnera, ne kao opciju?
Kada sam se razvela, mnogi su me pitali — što nisi ostala, trpi, takav je život. Ali ja ne vjerujem u život u kojem se žena gasi. Ja sam otišla jer sam znala da zaslužujem bolje. Danas ne tražim bajku. Tražim odnos u kojem će biti i tišine i smijeha, i problema i rješenja, ali sve u dvoje.
Radim puno, ali ne živim da radim. Uživam u malim stvarima – domaćoj kafi, večeri uz dobar film, mirisu tek opranog veša, muzici koja mi pokrene emocije. Volim da kuvam, posebno mediteransku kuhinju, ali i stare crnogorske recepte koje sam učila od majke. Možda te jednom iznenadim s ručkom koji nikad nećeš zaboraviti.
Fizički sam prosječna žena. Visoka sam 168 cm, imam zelene oči i smeđu kosu koju više ne farbam – volim da nosim svoje godine. Nisam žena iz salona, ali sam uredna, njegovana i uvijek nasmijana. Kažu mi da imam „ono nešto“ – ja mislim da je to duša.
Volim duge razgovore, ali i ona ćutanja koja govore više od hiljadu riječi. Volim kad muškarac zna da pogleda i da vidi, ne samo da gleda. Kad zna da zagrli, a da to ne mora da tražim. Volim kad osjetim da sam bitna. Ne svakog minuta – ali kad treba.
Nisam ljubomorna, ne igram igrice i ne analiziram svaki pogled i riječ. Vjerujem da kad je nešto pravo – osjeti se. Ali ne podnosim ravnodušnost i tišinu bez duše. Ako šutiš jer ti je svejedno – nismo za zajedno.
Ne smeta mi ako imaš djecu. Djeca su blagoslov, ne prepreka. Samo želim da tvoj odnos prema njima pokazuje da si čovjek. Ako si već jednom gradio porodicu – znaj da to nije minus kod mene. Sve dok si otvoren da ponovo pokušaš – ali ovog puta bez laži i pretvaranja.
Možda nećemo kliknuti odmah. Možda se nećemo čak ni svidjeti jedno drugom na prvu. Ali ako postoji ona tiha radoznalost, ona misao „hajde da je čujem još malo“ – možda vrijedi pokušati. Ako napišeš poruku, nemoj da bude generička. Reci mi ko si. Šta ti fali. Šta želiš. Čega te strah. Ja ne tražim predstavu. Mene zanima čovjek.
Ako si prošao dosta, ali nisi ogorčen. Ako još vjeruješ da dvoje može da se voli bez glume i kalkulacija. Ako znaš da staneš uz ženu kad je najteže. Ako si od onih koji ne bježe od emocija nego ih nose kao orden – javi se.
Možda nisam savršena. Ali sam stvarna. I spremna da nekome budem dom, a ne samo stanica.
About The Author
