MUZ MI MNOGO RADI I STALNO JE NA PUTU SVEKAR JE TO JEDNE NOCIS ISKORISTIO…

Nikada nisam mislila da će brak izgledati ovako. Udala sam se iz ljubavi, vjerovala u zajednički život pun podrške, razumijevanja i sreće. Ipak, realnost se pokazala drugačijom. Moj muž je stalno na putu zbog posla, danima, nekad i sedmicama nema ga kod kuće, a ja ostajem sama sa njegovim ocem – čovjekom koji ne propušta priliku da me kritikuje i omalovažava.

Na početku nisam obraćala mnogo pažnje. Mislila sam da su njegovi komentari možda nespretni, da nije loš čovjek, da samo ima starinske poglede na brak i porodicu. No, kako su dani prolazili, njegove riječi postajale su oštrije, a kritike sve češće i teže.

Ništa što uradim nije dovoljno dobro

Svaka sitnica postala je razlog za njegovu kritiku. Ako bih skuhala ručak, uvijek bi našao nešto što mu ne odgovara. Ako bih očistila kuću, primijetio bi mrvu prašine na polici i odmah bi rekao da nisam dobra domaćica. Ako bih izašla iz kuće da prošetam ili odem do prodavnice, uvijek bi imao komentar:

– “Tebi je važnije da se šetaš nego da brineš o mužu i kući.”

Ponekad bi me gledao s podsmijehom i govorio:

– “Nije ni čudo što je stalno na putu. Muškarac traži mir i sigurnost kod kuće, a ne ženu koja ne zna kako da ga zadrži.”

Njegove riječi su me boljele više nego što sam željela da priznam. Trudila sam se da ih ignorišem, ali malo po malo, počela sam se preispitivati. Možda zaista nisam dovoljno dobra supruga? Možda bi moj muž bio srećniji s nekom drugom?

Počela sam da gubim sebe

U početku sam pokušavala da mu udovoljim. Kuvala sam još pažljivije, čistila još temeljitije, trudila se da budem smirena i poslušna. Nadala sam se da će, ako vidi moj trud, prestati sa kritikama. Ali umjesto toga, one su postale samo još gore.

– “Moj sin zaslužuje bolju ženu.”
– “Da sam znao da će se oženiti takvom, spriječio bih taj brak.”
– “Žena treba da zna gdje joj je mjesto, a ti to očigledno ne znaš.”

Njegove riječi su me slamale. U danima kada bih bila posebno emotivna, znala sam da se zatvorim u sobu i zaplačem, pitajući se gdje sam pogriješila.

Ali najgore je bilo to što moj muž nikada nije bio tu da me zaštiti. Kada bih mu se požalila, samo bi odmahnuo rukom i rekao:

– “Znaš kakav je moj otac, nemoj da ga shvataš ozbiljno.”

Ali kako da ne shvatim ozbiljno kada su njegove riječi bile kao otrov, kap po kap, koje su me polako trovale iznutra?

Shvatila sam da ne moram da trpim

Jednog dana, kada je prešao sve granice i rekao da sam “sramota za porodicu”, osjetila sam da više ne mogu da ćutim. Pogledala sam ga pravo u oči i rekla:

– “Nisam se udala za vas, nego za vašeg sina. Ako on misli da nisam dobra supruga, neka mi to kaže on, a ne vi.”

Na trenutak je ostao zatečen. Kao da nije očekivao da ću se suprotstaviti. Znala sam da možda neće prestati s kritikama, ali prvi put sam osjetila da vraćam kontrolu nad svojim životom.

Vrijeme je da pronađem sebe

Shvatila sam da se više neću pravdati. Neću dozvoliti da me riječi nekoga ko nikada neće biti zadovoljan unište. Moj brak je moj, i ako postoji problem, treba da ga rješavam sa svojim mužem, a ne sa njegovim ocem.

I dalje ne znam kako će se stvari odvijati. Možda će moj muž konačno shvatiti kroz šta prolazim. Možda će i dalje ignorisati situaciju. Ali ja sam odlučila da više ne ćutim.

Ako ste se nekada našli u sličnoj situaciji – znajte da ne morate da trpite. Granice su važne, i ne smijemo dozvoliti da nas bilo ko ubijedi da nismo vrijedne ljubavi i poštovanja