Marko Milutinović iz sela Drežnik kod Užica godinama je tražio ženu sa kojom bi stupio u brak, ali kako su godine prolazile, a žene ni na vidiku, odlučio je da se oženi Albankom.A kako je Marko otišao na Skadar, kakvi običaji dole vladaju, šta mladoženja mora da ispuni da bi “kupio” Albanku i zašto se mladi kupuje zlatan lanac, prsten i odijelo saznajte u nastavku priče sa Markom:
– Išao sam nekoliko puta na Skadar, gledao djevojke, nijedna me nije privlačila, pa su me pitali kakvu ženu tražim. Ja nisam tražio ženu za provod, već za brak. Imao sam 46 godina kada sam upoznao Manjolu, ali žena koja je prevodila na albanski, rekla je da imam 36 godina. Srećom izgledam mlađe, pa su oni lako povjerovali u to.
– Manjola je tek poslije tri mjeseca, kada smo već uveliko živjeli zajedno u mom pasošu videla da sam ’66 godište, a ne ’76. Pa je tada zvala majku i rekla “A, majka, on ima 46 godina, može otac da mi bude” – priča kroz osmijeh Marko početak njegovog života sa Albankom.
– Međutim, Manjola je to brzo prevazišla, godine nisu bitne kada se neko lijepo slaže. Kroz tri mjeseca je naučila srpski, lijepo se uklopila, dobra je sa ljudima u selu i ja sam jako zadovoljan – kaže Užičanin.Marko dodaje da ljudi kada su čuli da se oženio Albankom, rekli su “pa, zašto, baš Albanka”, kružile su priče od “uha do uha”, ali se sve poslije smirilo. U selima su uglavnom stariji ljudi, a oni muškarci koji su ostali neoženjeni, teško nalaze ženu koja hoće da živi na selu. Za Albanku se teško odlučuju, prvo zbog nacionalnosti, a drugo zbog novca koji daju onome ko mu nađe ženu.
– U Albaniju odlaziš tri puta, prvi put kada se upoznate. Ako se svidite jedno drugom, onda zakazujete kada će biti sljedeći susret. Prilikom drugog susreta, dođete u njenu kuću na kafu, ispod šolje ostavljate 50 eura, takav je albanski običaj, to uzima majka buduće supruge. Onda odlaziš u grad sa njom, njenom majkom i prevodiocem. Tu kupuješ odijelo mladi, zlatan lanac i prsten (jer je to takođe njihov običaj), kasnije se vraćate kući na ručak, i poslije toga možete da idete – priča Marko o običajima Albanaca. Tokom trećeg sureta se pravi svadba, u njihovom restoranu. Albanci insistiraju na tome. Na njihovim svadbama nema klasičnog kola i trubača, kao na srpskim svadbama, a mladoženja kupuje vjenčanicu.
Marko kaže da su Albanke jednostavne žene, vole iste stvari kao Srpkinje, a onima koji kažu da im je skupo venčavanje sa njima, Marko poručuje da su “skupe” i naše djevojke, kao i da su Albanke dosta skromnije.
Njima je bitno je da je muškarac dobar, da ne maltretira suprugu, ne vole prevaru. One su onaj tip, koje jednom kada odu, više se ne vraćaju. Kod njih je razvod sramota, tako da dobro paze u čiju kuću ulaze. (prave žene). Manjolin brat je kada smo dogovorili da ćemo se uzeti, dolazio kod mene, da vidi gdje ja živim.
Nisu im bitne pare, ja nemam kola, idemo autobusom, ali njoj to ne smeta. Isto tako mogu da joj kupim patike za 1.000 dinara, ona se neće ljutiti – govori Marko.
Cijena ide od 3 do 5.000 eura, a kako ćeš da prođeš zavisi od tebe samog. Ima muškaraca koji kažu “nađi mi ženu, ne pitam za cijenu”, voze kola, imaju dobru kuću – oni naravno plate papreno. Te hiljade eura ne idu porodicama tih djevojaka, kako mnogi misle već ovim posrednicima koji ti nađu suprugu. Problem sa Albankama je što ljudi misle da može bilo ko da ih oženi. Tako mi se javljaju muškarci od preko 60 godina, traže da im nađem ženu, da ne budu sami. Kome da ponudim penzionera, neće ni one sa svakakvim muškarcima – zaključuje Marko.
IZVOR:NOVI.BA
About The Author
