Imam 33 godine i živim u Novom Sadu. Danas sam u godinama kada mnogo bolje poznajem sebe i kada mi više nisu važne površne stvari koje su mi možda nekada bile zanimljive. Ne tražim savršenog muškarca, niti verujem da takav čovek postoji. Tražim nekoga ko je iskren, normalan, emotivno zreo i ko zna koliko jedna prava bliskost može da znači.
Volim mirne večeri, duge razgovore, šetnje bez posebnog razloga i one male trenutke koji možda drugima deluju potpuno nevažno, a meni ostanu u sećanju. Volim kada sa nekim mogu da ćutim, a da mi ta tišina ne bude neprijatna. Mislim da se upravo u takvim stvarima vidi koliko su se dvoje ljudi zaista povezali.
Iza mene su neke priče koje nisu završile onako kako sam želela. Bilo je razočaranja, pogrešnih izbora i ljudi kojima sam možda previše verovala. Ali ne želim zbog toga da postanem ogorčena. Naprotiv, svako iskustvo me je naučilo da više cenim iskrenost i da ne pristajem na odnos u kojem stalno moram da se pitam na čemu sam.
Ne očekujem da muškarac bude bez greške. I sama ih imam. Važno mi je da ume da razgovara, da poštuje osobu pored sebe i da ne beži čim se pojavi prvi problem. Želim odnos u kojem se dvoje ljudi međusobno podržavaju, ali i dalje ostaju svoji.
Možda zvučim kao da tražim mnogo, ali meni su zapravo potrebne vrlo jednostavne stvari: iskren razgovor, poverenje, nežnost, malo pažnje i osećaj da nekome zaista značiš.
Ako postoji muškarac koji razmišlja slično i koji je spreman da prvo upozna mene kao osobu, volela bih da se upoznamo. Ne znam da li se prava ljubav može planirati, ali verujem da ponekad počne sasvim običnom porukom.
„Možda je vrijeme da nekome ponovo otvorim vrata“
Dugo sam mislila da čovjek mora imati neki poseban razlog da bi se njegov život promijenio. Danas više ne mislim tako. Ponekad je dovoljna jedna osoba koju sretnemo sasvim slučajno, jedan razgovor koji potraje duže nego što smo planirali ili jedna poruka koja nam izmami osmijeh u trenutku kada smo mislili da nam se ništa posebno neće dogoditi.
Zato sam i odlučila da napišem nešto o sebi. Ne zato što očekujem da će se preko noći pojaviti muškarac iz mojih snova, već zato što želim da pružim priliku nečemu novom. Često sami sebi zatvorimo vrata nakon nekoliko loših iskustava, pa onda govorimo da nema pravih ljudi. Možda problem nije u tome što ih nema, nego što smo prestali da im dajemo priliku.
U Novom Sadu sam pronašla svoj mir. Volim ovaj grad zbog njegovog ritma, ljudi, šetnji i mjesta na kojima se može provesti nekoliko lijepih sati bez velike pompe. Ipak, koliko god čovjek imao obaveza, prijatelja i svojih malih rituala, postoje trenuci kada shvati da bi bilo lijepo imati nekoga kome možeš ispričati kako ti je prošao dan.
Meni nije potrebno da muškarac bude neko ko će me stalno zabavljati ili izvoditi na skupa mjesta. Mnogo mi više znači kada se neko sjeti sitnice koju sam mu ranije pomenula. Kada mi pošalje poruku da pita jesam li stigla kući. Kada primijeti da nisam raspoložena i ne pokušava odmah da riješi moj problem, nego jednostavno ostane tu.
Vjerujem da se prava bliskost upravo tako gradi – polako, kroz male stvari.
Naravno, ne očekujem da će prvi muškarac kojeg upoznam biti čovjek sa kojim ću poželjeti da provedem ostatak života. Upoznavanje treba da bude prirodno. Volim kada između dvoje ljudi postoji početna radoznalost, kada oboje žele da saznaju nešto novo jedno o drugom i kada nema pritiska da se odmah definiše šta će ta priča postati.
Privlače me muškarci koji imaju svoje mišljenje, ali ne pokušavaju da ga nameću drugima. Volim samopouzdanje, ali ne i bahatost. Cijenim ambiciju, ali mi novac nikada nije bio najvažniji kriterijum. Mnogo mi je važnije kako se neko ponaša prema ljudima od kojih nema nikakvu korist.
Posebno mi je važno poštovanje. Bez njega nema ni ljubavi, ni prijateljstva, ni ozbiljne veze. Dvoje ljudi mogu imati različite karaktere, navike i interesovanja, ali ako postoji poštovanje, mnogo toga se može dogovoriti.
Ne želim odnos u kojem će ljubomora biti predstavljena kao dokaz ljubavi. Ne želim beskrajna provjeravanja, igrice, ignorisanje i namjerno izazivanje nesigurnosti. Dovoljno sam odrasla da znam koliko takve stvari iscrpljuju čovjeka.
Želim nešto jednostavnije.
Želim da mogu da se oslonim na svog partnera i da on može da se osloni na mene. Da zajedno pravimo planove, ali i da ponekad potpuno spontano odlučimo da odemo negdje na izlet. Da imamo svoje šale koje niko drugi ne razumije. Da se posvađamo oko neke gluposti, nasmijemo se poslije toga i nastavimo dalje.
Volim putovanja, ali ne moram uvijek da idem daleko. Nekada mi je sasvim dovoljno da sjednem u automobil sa osobom koja mi prija i krenem negdje bez posebnog plana. Volim kada se putem razgovara o svemu i svačemu, kada se sluša muzika i kada samo putovanje postane dio lijepog iskustva.
Možda upravo zbog toga više ne vjerujem u velike riječi bez djela. Neko može napisati najljepšu poruku na svijetu, ali tek vrijeme pokaže kakav je čovjek kada dođu svakodnevne obaveze, umor, neslaganja i problemi.
Meni treba muškarac koji će ostati prisutan i kada život nije savršen.
Ne tražim da mi neko promijeni život. Želim osobu sa kojom ćemo zajedno napraviti život koji nam odgovara. Želim da se radujem njegovom dolasku, ali i da on osjeti isto kada vidi moje ime na telefonu.
Možda će neko pročitati ovo i pomisliti da previše vjerujem u ljubav. Možda i vjerujem. Uprkos svemu što se čovjeku dogodi, mislim da nije dobro odustati od mogućnosti da upozna nekoga ko će mu vratiti vjeru u bliskost.
Zato ostavljam prostor da me život iznenadi.
Ako si muškarac koji ne traži prolaznu zabavu, koji zna šta znači biti iskren i koji bi volio da upozna ženu bez glume i pretvaranja, možda bismo mogli početi sasvim jednostavno.
Jednom porukom.
Jednim razgovorom.
A onda ćemo vidjeti gdje će nas taj razgovor odvesti.
UKOLIKO ZELITE DODAJTE ME NA PROFIL ISPOD
About the Author
