Zovem se Emira, imam 44 godine i dolazim iz malog sela u okolini Tuzle. Žena sam koja je naučila da se bori, da prašta, da voli i da sačuva osmijeh čak i onda kad srce šuti. Živim sama, u porodičnoj kući koju sam nasledila od roditelja, i iako sve imam – jedno mi nedostaje. Muškarac. Oslonac. Prijatelj. Drug. Ljubavnik. Onaj pravi.
Cijeli život sam bila žena od kuće. Odgajala sam sestrinu djecu kad je njoj bilo teško, brinula o bolesnoj majci, radila u tekstilnoj firmi dvadeset godina dok nije zatvorena. U svemu sam davala sebe. Ali, evo, sad kad su godine prošle i kad više nije važna ni mladost ni linija ni ko ima novi auto – ja poželih nešto što nikad nisam imala. Da me neko zagrli iskreno. Da osjetim da pripadam.
Nikada se nisam udavala. Bilo je nekih priča, ali nijedna nije bila prava. Nekad me bude stid da priznam, ali nisam nikada ni imala pravog muškarca uz sebe. Uvijek sam stajala po strani, bojala se da ne budem povrijeđena. Ali sad više neću. Želim da pokušam. Jer srce još uvijek zna da voli.
Visoka sam 170 cm, crna kosa mi je do pola leđa, oči tamne, nosim i dalje figuru žene koja vodi računa o sebi, ali ne po cijenu zdravlja ili opsesije izgledom. Neću ti se prikazivati kao djevojčica – ja sam zrela žena. Imam bore smijeha, imam ožiljke života. Ali imam i dušu punu ljubavi koju nikome još nisam dala.
Znam da neki traže samo avanturu. Da klikću i šalju poruke ženama kao da su stvari. Ja nisam za to. Ako tražiš samo dopisivanje da bi ti vrijeme brže prošlo – ne javljaj mi se. Ako tražiš iskrenost, mir, pažnju, toplinu i pravu domaću ženu – tu sam. Čekam.
Mogu ti skuhati najbolju sarmu koju si probao, napraviti pitu s ljubavlju, nasuti ti rakijicu kad dođeš umoran s posla, ali još više od svega – mogu ti čuvati dušu. Mogu te voljeti bez uslova. Samo ako to i ti znaš uzvratiti.
Volim prirodu, šetnje kroz šumu, miris kiše kad pada po starom limenom krovu. Imam baštu – tu sadim paradajz, paprike, cvijeće. Imam i mačku, zove se Maza. Ona zna kad sam tužna – legne mi u krilo i prede. I znaš… možda je došlo vrijeme da neko legne pored mene, ne samo Maza.
Tražim muškarca od 40 do 55 godina. Da je normalan, pošten, bez poroka, da zna šta želi. Može biti iz Bosne, Srbije, Hrvatske, dijaspore… Nije važno. Važno je da imaš dušu i želju da ne budeš sam. Ako si razveden – u redu je. Ako imaš djecu – i to je u redu. Sve je u redu kad se ljudi poštuju i vole.
Ne moraš biti bogat – ali budi emotivno stabilan. Ne moraš mi kupovati poklone – ali pošalji poruku ujutro: “Dobro jutro, mila.” To meni vrijedi više od svega.
Ako si spreman da kreneš u novu priču, bez žurbe, bez maski, da prvo pričamo, pa ako se poklope duše i putevi – možda te jednog dana čekam na stanici u Tuzli, s osmijehom i toplim obrokom. A možda ti i ostaneš tu… ili ja dođem kod tebe. Sve je moguće kad se dvoje ljudi prepoznaju.
📩 Piši mi preko sajta. Ja ću odgovoriti prva, ako prepoznam iskrenost. Nisam moderna, ali vjerujem da pravo upoznavanje počinje od riječi. Jedne jednostavne riječi – “zdravo
About The Author
