Imam 25 godina i jedna noć na rođendanu kod moje prijateljice dogodilo se nešto što do danas teško mogu potpuno objasniti. Bila je to noć puna smijeha, razgovora i nevinog veselja, ali se, bez ikakvog upozorenja, promijenila u događaj koji mi je zauvijek ostavio trag. Tijekom te večeri, dok su svi bili zaokupljeni slavljenjem, njezin otac, čovjek kojeg sam uvijek doživljavala kao autoritet i zaštitnika, neočekivano je ušao u sobu. Taj trenutak donio je mješavinu osjećaja zbunjenosti, straha i, čudno, potajne privlačnosti koju nisam očekivala.
Sjećam se kako mi se srce ubrzalo, a misli su se počele motati. Njegov pogled, pun neizrečenih poruka, probudio je u meni emocije koje nisam znala da postoje. U početku sam mislila da je riječ samo o nespretnom pokušaju da nas razveseli, ali ubrzo su riječi koje je izgovarao, kao i ton kojim ih je prenosio, počeli otkrivati nešto dublje, nešto što je prešlo granice običnog razgovora. U toj tihoj i mračnoj atmosferi, između samo nas dvoje, osjetila sam kako se nešto mijenja.
Nije prošlo mnogo vremena dok nisam shvatila da se nalazim u situaciji za koju nisam bila pripremljena. U mračnom kutku sobe, gdje je svjetlost bila slabija, osjećaji su postali intenzivniji, a granice između ispravnog i onoga što je bilo zabranjeno, postale su zamagljene. S jedne strane, osjećala sam neobjašnjivu privlačnost i želju, a s druge, duboku sumnju i krivnju. Sve se događalo tako brzo, a ja sam se osjećala kao da gubim kontrolu nad svojim mislima i postupcima.
Taj susret, iako trajanjem nije bio dug, ostavio je u meni ožiljak koji i danas pokušavam razumjeti. Nakon što je sve prošlo, osjetila sam mješavinu zbunjenosti, tuge i sramote. Činilo se kao da sam se našla između dvaju svjetova – onog u kojem sam uvijek mislila da pripadam, i onog novog, mračnijeg, gdje više nisam sigurna u svoje vrijednosti i granice. Osjećaji krivnje nisu nestali ni s vremenom; svakim novim danom suočavam se s pitanjima o sebi, o onome što je ispravno i o granicama koje nisam uspjela postaviti.
Danas, kad se osvrnem na tu noć, osjećam bol, ali i potrebu da budem iskrena prema sebi i drugima. Nisam željela umanjiti težinu tog iskustva niti ga opravdati – bila je to situacija koja me prisilila da preispitam vlastitu snagu, identitet i samopoštovanje. U potrazi za razumijevanjem sebe, naučila sam cijeniti svoje osjećaje, postavljati jasne granice i, najvažnije, boriti se za vlastitu sigurnost i dostojanstvo.
Ova ispovijest nije jednostavna niti laka, ali vjerujem da je suočavanje sa vlastitim unutarnjim demonima prvi korak ka ozdravljenju. Dok se trudim graditi život u kojem me poštuju i u kojem se osjećam sigurno, svaki dan me podsjeća na važnost ljubavi prema sebi i hrabrosti da prihvatim i naučim iz vlastitih grešaka. Ovo iskustvo, ma koliko bolan bio, postalo je dio mog puta prema boljoj, jačoj verziji mene same.
About The Author
