Zaljubljena sam u svog očuha i ne znam šta da radim
Nikada nisam mislila da ću se naći u ovakvoj situaciji. Da ću osjećati ono što osjećam. Da ću biti zaljubljena u čovjeka koji je mnogo stariji od mene i, što je najgore, suprug moje majke. Pišem ovo jer ne znam s kim mogu da podijelim svoje misli, a osjećam da ću eksplodirati od emocija koje me guše.
Imam 19 godina i zaljubljena sam u svog očuha, čovjeka koji ima 50. Znam da zvuči pogrešno, znam da nije u redu, ali ne mogu protiv svojih osjećanja.
Kako je sve počelo?
Moj očuh je ušao u moj život prije nekoliko godina. U početku mi nije bio bitan, bio je samo „mamim muž“, neko koga nisam ni previše primjećivala. Nisam ga smatrala ocem, niti mi je on pokušavao nametnuti takvu ulogu. Bio je ljubazan, pažljiv, uvijek spreman da pomogne, ali ništa više od toga.
Ali vremenom, nešto se promijenilo. Počela sam ga posmatrati drugačije. On nije kao momci mojih godina – nesigurni, nezreli, puni nepotrebnih igara. On zna šta hoće, zna kako da razgovara, kako da pruži osjećaj sigurnosti. S njim se osjećam cijenjeno, zaštićeno. Uvijek je tu kada mi treba podrška, savjet, ili samo neko da me sasluša.
Jednog dana sam shvatila da mi srce brže kuca kada je u blizini. Počela sam da obraćam pažnju na način na koji se smije, kako me gleda, kako razgovara sa mnom. Postala sam svjesna svake sitnice. I onda sam shvatila – zaljubljena sam.
Zar je ovo samo prolazna faza?
Pitala sam se hiljadu puta – da li je ovo stvarno? Da li je to samo faza kroz koju prolazim? Možda mi samo nedostaje pažnja, možda tražim očinsku figuru koju nikada nisam imala. Ali svaki put kada pokušam da uvjerim samu sebe da je ovo prolazno, osjećanja se vrate još jača.
Zbunjena sam. Ne znam da li bi ikada mogao da osjeti nešto prema meni ili me vidi samo kao kćerku svoje žene. Ponekad mi se čini da postoji neka neizgovorena napetost između nas, ali možda je to samo u mojoj glavi.
Granica koju ne smijem preći
Nikada mu nisam pokazala šta osjećam. Ponašam se normalno, ali unutra gorim. Uhvatim sebe kako ga gledam predugo, kako mi nedostaje čak i kada ode na posao. A onda se sjetim svoje majke.
Ona ga voli. Ona mu vjeruje. Šta bi bilo kada bi saznala šta osjećam? Sama ta pomisao me užasava. Ne mogu da budem uzrok njenog bola. Ne mogu sebi da dozvolim da uništim porodicu.
Zato ćutim. Držim sve u sebi.
Kako da nastavim dalje?
Pokušavam da se udaljim, ali teško je. On je svakodnevno tu. Znam da nemamo budućnost, ali ne znam kako da prestanem da osjećam ono što osjećam.
Mislim da je jedini izlaz da se potpuno osamostalim. Da pronađem nekog svojih godina, nekog ko nije zabranjen, nekog s kim mogu graditi normalnu vezu. Možda će mi vrijeme pomoći da zaboravim. Možda će mi pomoći da nastavim dalje.
Ali kako da ugasim ovo što osjećam?
About The Author
