Zovem se Rasema, imam cetrdeset godina, dolazim iz Zenice i tražim ono za čim mnogi tragaju cijeli život – a rijetki se usude javno izreći: tražim muškarca za ozbiljnu, zrelu, emotivnu i stvarnu vezu. Ne za igrice. Ne za dopisivanja koja nemaju kraj. Ne za avanturu. Tražim čovjeka koji zna šta znači biti čovjek. Koji zna šta znači biti oslonac, partner, saputnik. Koji zna šta znači voljeti bez fensi riječi, bez velikih scena – već voljeti tiho, duboko, iskreno.
Rođena sam i odrasla ovdje, u Zenici. Ovo je moj grad, i koliko god ponekad težak zna biti, meni je drag. U njemu sam prošla mnogo toga – i lijepog i teškog. I možda upravo zbog tih životnih uspona i padova danas jasno znam ko sam i šta želim. Nisam više ona djevojka koja čeka princa, ali nisam ni žena koja je odustala od osjećanja. Još uvijek vjerujem u ljubav. Ne onu sa filmova, već onu stvarnu – gdje se dvoje ljudi drže za ruku kad je teško, gdje se smiju bez razloga, gdje večeraju u pidžamama, gdje gledaju zajedno u budućnost, makar im dani bili neizvjesni.
Radim kao administrativna radnica u jednoj firmi u Zenici. Moj posao mi nije najvažnija stvar na svijetu, ali ga volim. On mi daje stabilnost, osjećaj odgovornosti i neku rutinu. Nisam karijerista, ali cijenim disciplinu, urednost, red. Uvijek sam bila žena koja zna gdje je granica – i u životu i u odnosima. Volim kad su stvari jasne i kad se o njima razgovara bez okolisanja. Ako nešto nije u redu, želim da se kaže. Ako jeste – onda to treba i živjeti.
Fizički sam prosječne građe – visoka metar i sezdeset sedam cm, težina oko sezdeset sedam kilograma. Imam smeđu kosu, smeđe oči, volim da izgledam uredno, njegovano, ali prirodno. Nisam žena koja trči za modom, ali volim da se osjećam ženstveno. Volim duge šetnje, planinu, miris prirode. Ne idem po klubovima, ne izlazim često, jer to nije moj način života. Meni su draži večeri kod kuće, tišina, topla večera i blizina. Možda zvuči jednostavno – ali upravo u tim jednostavnostima vidim sreću.
Možda sam drugačija od mnogih žena danas. Ne zanimaju me površni razgovori, ni prazna obećanja. Mene zanima sadržaj. Zanima me pogled koji traje duže od sekunde, dodir koji govori više od hiljadu riječi, i muškarac koji zna prepoznati vrijednost žene – ne samo kad je lijepa, već i kad šuti, kad plače, kad se smije, kad se bori.
Volim mir. Volim kad se stvari ne komplikuju. Volim kad dvoje ljudi mogu pričati satima o svemu, a da jedno drugome ne nameću svoja mišljenja. Volim kad muškarac zna slušati. Ne samo čuti – nego zaista slušati. Jer u slušanju se krije poštovanje, a poštovanje je osnova svake veze.
Ne pijem, ne pušim. Ne osuđujem, ali to nije moj životni stil. Cijenim zdravlje, umjerenost, duhovnu čistoću. Ne moraš biti savršen, ali ako imaš poroke, želim da znaš gdje ti je granica. U životu sam naučila da je najbitnije imati kontrolu nad sobom. Emocionalnu, mentalnu, duhovnu. Ako nemaš tu kontrolu – tada ništa drugo ne vrijedi.
Volim pisati, čitati, slušati muziku. Ponekad napišem stihove koje nikome ne pokažem. Ponekad zaplačem uz film. Volim osjećati. Volim i bol i radost, jer obje stvari znače da sam živa. Ne bojim se emocija – bojim se praznine. One unutrašnje praznine kad više ne znaš ni šta osjećaš. E to ne želim. Želim živjeti punim srcem, čak i kad boli.
Nisam bila u braku. Nekad je tako ispalo. Nije bilo pravog čovjeka. Nisam željela da pravim kompromis s ljubavlju. Bolje biti sama nego pogrešno voljena. Danas, kad imam cetrdeset godina, još uvijek vjerujem da ljubav ne dolazi uvijek kad je mi tražimo – nego kad smo spremni. A ja osjećam da sam sada spremna. Ne samo da primim ljubav, nego i da je dam – potpuno, bez zadrške, bez straha.
Tražim muškarca koji zna ko je. Ko zna gdje ide. Ko ne glumi, ne laže, ne traži sebi majku ni sluškinju. Već ženu. Ženu koju će poštovati, voljeti, držati kao ravnopravnu. Ne tražim njegov novčanik. Ne tražim njegove kvadrate. Tražim njegovo srce. Njegovu pažnju. Njegovu prisutnost. Muškarca koji je emocionalno zreo. Muškarca koji zna šta znači biti tu – i kad je dobro, i kad nije.
Idealno bi bilo da imaš između 42 i 55 godina. Možda si razveden, možda udovac, možda nikada nisi bio u braku – sve to razumijem. Svi mi nosimo svoje priče. Niko nije stigao do četrdesete a da nije pao, izgubio, osjetio tugu. Ali bitno mi je da si sada slobodan – ne samo papirološki, nego i emotivno. Da nisi zaglavljen u prošlosti. Da ne koristiš druge da popuniš praznine u sebi. Da si spreman voljeti iz punine, a ne iz potrebe.
Ako imaš djecu – prihvatit ću ih. Ako ih nemaš – možda ih zajedno poželimo. Nisam opterećena time, ali otvorena sam za razgovor. Djeca su blagoslov. Ali isto tako, vjerujem da ljubav između dvoje ljudi treba da bude temelj – sve drugo dolazi kasnije.
Šta nudim zauzvrat? Nudim ženu koja zna voljeti. Koja zna kuhati, ali i razgovarati. Koja zna zagrliti, ali i povući se kad trebaš prostor. Ženu koja nije posesivna, ali želi biti bitna. Koja ne traži savršenstvo, ali traži autentičnost. Nudim sigurnost. Vjernost. Dosljednost. Ne igram igrice. Ako te volim, znaćeš. Ako nešto ne valja, reći ću. Ako me nešto boli, podijelit ću s tobom. Ista očekujem i od tebe.
Nudim ti prijateljicu, ljubavnicu, saputnicu i domaćicu – sve u jednoj osobi. Ne zato što to “žena treba da bude”, nego zato što ja to jesam. Nudim ti ruku koja zna da bude čvrsta kad padneš. Rame na koje se možeš nasloniti bez pitanja. Pogled koji te neće osuđivati, već razumjeti. Tišinu u kojoj nećeš biti sam. Toplinu koja ne traži odobravanje, već prisustvo.
Ne očekujem da ćemo odmah znati da li smo jedno za drugo. Ali očekujem otvorenost. Da krenemo kao ljudi. Da pričamo. Da se upoznamo. Bez maski. Bez skrivanja. Ako osjetimo da ima nešto – onda neka raste. Ako ne – barem ćemo znati da smo pokušali.
Ako si pročitao sve ovo, možda već znaš – nisam kao druge. I ne želim biti. Ako si ti jedan od onih koji i dalje vjeruje u ljubav bez filtera, bez statusa, bez igre moći – javi se.
Ne moraš napisati roman. Ali nemoj mi slati “hej” i nestati. Napiši nešto o sebi. Ko si, odakle si, šta tražiš. Slika nije obavezna, ali voljela bih da bar osjetim da si stvaran. Da si muškarac koji stoji iza svojih riječi.
Voljela bih da si iz Bosne, ili da si u dijaspori ali planiraš povratak. Geografija nije prepreka kad su srca blizu. Ali želim realnu mogućnost susreta. Ne tražim dopisivanje koje traje godinama, a da se nikada ne sretnemo.
Možda ćeš reći da su ovakve žene rijetke. Možda ćeš pomisliti da previše tražim. Ali istina je – ne tražim ništa što i sama ne nudim. Samo želim ono što traje. Što ima smisla. Što donosi mir. Ako ti zvuči kao da i ti to tražiš, onda možda nismo tako daleko.
Ne čekam da me spasiš. Ne čekam bajku. Samo čekam čovjeka koji zna da je ljubav dar, a ne potreba. Koji zna biti tu. Koji zna voljeti bez straha.
Ne moraš biti savršen muškarac. Savršenstvo mi nikad nije bilo zanimljivo. U stvarnosti, savršenstvo zna biti hladno, kruto, bez duše. Meni je važnije da si čovjek. Da imaš emociju, dubinu, i srce koje zna prepoznati dobrotu u drugima. Više me zanima kako razgovaraš s konobarom nego kakav auto voziš. Više me zanima da li znaš oprostiti, nego koliko zarađuješ. Više me zanima kako gledaš svoju majku i kako se odnosiš prema djeci i slabijima, nego da li imaš diplomu na zidu.
Ponekad se pitam gdje su nestali muškarci koji znaju pričati bez da glume. Gdje su oni koji znaju pokazati emociju, a da se ne stide. Gdje su oni koji ne traže mlađe da bi se osjećali mlađima, nego traže zrelu ženu jer znaju da je zrela ljubav najslađa. Ako si jedan od tih – ne čekaj. Život ide. Dani prolaze. A svaki izgubljeni dan bez bliskosti je dan manje u toplini koju zaslužujemo.
Znam da mnogi ne vjeruju više u ljubav. Znam da su mnogi povrijeđeni, prevareni, umorni. Ali ja ne želim postati cinična. Ne želim srce koje ne osjeća. Još uvijek vjerujem da postoji onaj jedan koji čeka baš mene – isto kao što i ja čekam njega. I ne moramo se naći odmah. Možda će biti potrebno nekoliko poruka, razgovora, možda i tišine. Ali ako postoji iskra – vrijedit će.
Ako si usamljen, ali nisi izgubljen. Ako si ranjen, ali spreman da ozdraviš. Ako ti treba žena, a ne “djevojčica za pokazivanje”. Ako ti nedostaje bliskost, a ne uzbuđenje koje traje tri dana – onda smo ti i ja možda tačno ono što je sudbina čekala da spoji.
Javi se. Bez pretvaranja. Bez straha. Bez odlaganja. Jer prava ljubav ne dolazi kad si najjači, već kad si najiskreniji.
About The Author
